Različiti sustavi psihologije, filozofije i religije definiraju um na radikalno različite ili čak kontradiktorne načine. Svi se slažemo oko osnovnih činjenica o fizičkom tijelu – njegovom obliku, strukturi i funkciji. Nitko ne vjeruje da tijelo ima tri noge ili da želudac misli, a mozak probavlja hranu. Razlog tome je što je tijelo lako promatrati. Međutim, iako možemo lako nabrojati glavne sustave fizičkog tijela, um je malo teže promatrati. Um djeluje više kao amorfni ili bezlični entitet nego kao precizan instrument poput tijela. Iako svi imamo um i stalno ga koristimo, ne znamo što je naš um zapravo.

Toliko smo zaokupljeni aktivnostima uma da nemamo vremena pozabaviti se onim što um zapravo jest. U području psihologije još uvijek tapkamo u mraku, pokušavajući liječiti entitet čiji nam karakter izmiče. Bez poznavanja prirode uma i njegovih funkcija, kako mu uopće možemo pristupiti? Uostalom, način na koji percipiramo um temelj je svake psihološke dijagnoze i liječenja. Problem je u tome što, kako bismo upoznali um, prvo moramo upoznati sebe. Moramo znati tko smo zapravo. Misao, kao što znamo, funkcija je ega ili odvojenog ja. Subjektivna osobna pristranost koja stvara naš pogled na um čini gotovo nemogućim objektivnu procjenu njegovih kapaciteta.

Prvi korak u svakoj istinskoj psihologiji je, dakle, razumijevanje uma i kako on funkcionira. Kakva je priroda tog čudesnog instrumenta zvanog um? Kakav je njegov odnos prema tome tko smo? Kakva je njegova veza s tijelom? Koja je prava funkcija uma? Možemo li naučiti objektivno vidjeti um baš kao što vidimo svoje ruke i noge? Ayurveda, kao i Sowa-Rigpa medicina, nude ogroman uvid u sva ova pitanja. Zamislite da netko sjedi na vozačkom sjedalu automobila s upaljenim motorom i ne zna voziti, ne zna koristiti kočnice, upravljač ili spojku? Naravno da bi to dovelo do nesreće, a ako preživi, ​​imat će trajni strah od vožnje. Ni mi nismo u puno drugačijoj situaciji s našim umovima.

Naša svest se nalazi u umu kada smo rođeni, ali nas nisu učili kako da koristimo um, njegovu osjetljivost i emocije. Nisu nas učili značenjima njegovih stanja budnosti, sanjanja i dubokog sna. Nismo upoznati sa komparativnim funkcijama rasuđivanja, osjećanjima, voljom i čulnim opažanjem. Ostali smo u u mraku jer naši roditelji i društvo ne razumiju um i način na koji on radi. Um je glavno vozilo koje koristimo za sve što radimo, a ipak nekolicina, ako opšte zna kako da ga koristi i brine za njega na ispravan način.  Svi smo u neznanju po pitanju prirode uma. Svi problemi s kojima se susrećemo u životu temelje se konačno na nepoznavanju uma i njegove funkcije.

Iz ovog primarnog problema, nastaju razni sekundarni problemi – kako da ispunimo svoje želje, ili kako da izbjegnemo ono čega se plašimo – koji, koliko god da su važni, jesu samo prirodne posljedice ovog osnovnog nepoznavanja uma. Na primer, ako ne znamo kako ispravno da vozimo automobil, pitanje gdje da se zaputimo postaje nevažno. Međutim, ove izvedene probleme mi uzimamo kao primarne ili krivimo druge za to, pretvarajući ih u društvena, moralna ili politička pitanja, ne shvaćajući da iza njih stoji samo jedan problem – nepoznavanje uma. Iz pogrešnog razumjevanija uma, razvičemo pogrešne ideje o svetu i upasti u poteškoće u našoj društvenoj interakciji.

Koristit ću drugu analogiju, ako ne razumijemo kako vatra radi, možemo se ispeći. To ne znači da smo loša osoba ili da je vatra loša, već da ne razumijemo vatru i njene atribute. Um ima svoje kvalitete i, poput vatre, može se koristiti i za dobro i za loše. Može pružiti veliku radost ili izazvati strašnu pustoš u svetu, kao što je historija pokazuje iznova i iznova. Svi psihološki problemi nisu ništa više nego pogrešna upotreba uma, što proizlazi iz neznanja o tome kako um radi. Rešenje za sve naše mentalne probleme je da naučimo da ispravno koristimo um. To je istina bez obzira koji psihološki problemi su u pitanju. Važnije od bilo kojeg ispitivanja naših ličnih ili socijalnih problema je edukacija o prirodi uma. Znanost u ezeteriji uveliko ima dokazanoga znanja o umu!

Svi problemi koji su naizgled važni i neposredni – recimo, da li ćemo biti voljeni ili da li će naši prijatelji i naša porodica biti sretni – nisu pravi „u tom smislu problemi“ i ne možemo ih riješiti direktno. Pravi problem je kako da koristimo najvažniji i središnji instrument u našim životima – sam um.  Učenje kako da pravilno koristimo um ne samo da rješava naše psihološke probleme, već nas usmjerava ka našem višem potencijalu samospoznaje. To vodi duhovnom životu, koji je naše stvarno zanimanje kao svjesnih bića. Onda možemo da nadiđemo um – koji je zapravo ograničen – do čiste svesti neograničene vremenom, prostorom ili uzročnošću. Za sve stvari u životu, moramo početi s razumijevanjem uma.

Iako smo oduvijek imali um, većina nas nikada nije odvojila vremena da se njime pozabavi. Za to je potrebno da zakoračimo unutra i preuzmemo ulogu promatrača. Moramo postati svjedok uma i njegovih funkcija. Zamislite da su vaše misli rijeka, a vi sijedite na obali i po smatrate kako promiče energija vode u koritu. Naučite da po smatrate sadržaj uma koji proteče, bez osude ili miješanja, baš kao kada po smatrate reku ili krhotine koje rijeka nosi.  Zauzevši takav stav svjedoka, lako možemo spoznati um i njegove aktivnosti. Uoči ćemo razne fluktuacije u mislima, osjećajima i impresijama, i razna stanja budnosti, sanjanja i dubokog sna. Trebalo bi da nastojimo da zadržimo našu svest sa stavom nekoga tko je svjedok umu. To je ključ za pravu spoznaju uma.

Dokle god smo uhvaćeni u umne aktivnosti, ne možemo vidjeti um kakav jeste, baš kao što ne možemo po smatrati šta se događa u pozorištu ako je naša pažnja zadubljena u film.  Šta god da promatramo, recimo čašu na stolu, jeste objekt koji postoji izvan naše svesti, koja ga opaža. Ipak, ne opažamo samo vanjske objekte, također opažamo unutrašnje objekte. Primijetit ćemo da li su naši organi čula pronicljivi ili ometeni, odnosno kada naša vizija počinje da slabi. Isto tako možemo po smatrati naše emocije, naše misli, pa čak i naš vlastiti ego, koji su fluktuirajući fenomeni, ako se dublje zagledamo. Zapravo možemo po smatrati funkcije uma kao što možemo uočiti kretanje našeg tijela.  Baš kao što oko nije oštećeno u trenutku kada čaša padne na pod i razbije se, tako i svest nije oštećena kad sadržaj uma postane izmijenjen ili oštećen.

Svest koja je svjedok je izvan objekata i situacija koje promatra. Dakle, prva stvar koju pratimo o umu je da je um, poput nečeg uočljivog, ustvari objekt. Um je materijalan i dio je vanjskog sveta. On pripada nama, ali to nije ono što mi uistinu jesmo, baš kao što naša kuća pripada nama, nismo mi kuća. Ovo može biti šokantno za razmatranje, ali je zapravo nešto što intuitivno znamo. Kada govorimo o “svom umu,” definišemo um kao objekt koji pripada nama, a ne kao sebe.  Um ima materijalnu strukturu, skup vidljivih energija i stanja. To ne znači da je um grub objekt poput kamena ili da je organ u fizičkom tijelu kao i mozak, ili da je to njegova kemijska priroda.

Um nije fizička stvar, već je suptilne prirode, eratičan je i otvoren. Kao organski entitet, um ima strukturu, ciklus ishrane, početak i kraj. Um je zaodjenut izvjesnim kvantumom energije, koja proizvodi razne opipljive efekte. Kao što možemo vidjeti i koristiti obje naše ruke, tako svest može percipirati i koristiti um. Ali, to zahtjeva vrlo visok nivo pažnje. Zahtjeva odvojenost od uma, što znači odvojenost od umnih aktivnosti i interesa. Još jedna važna činjenica o umu, koja proizlazi iz materijalne prirode uma, jest da je um instrument ili alat. Osjetni organi su također instrumenti – oko je instrument vida, uho je instrument sluha i tako dalje.

Slično tome, um koji djeluje na obradu osjetilnih informacija sam je instrument. Um je instrument koji prikuplja informacije iz vanjskog svijeta. Um je glavni instrument koji koristimo za funkcioniranje u životu. Um je instrument spoznaje koji je dizajnirala Kozmička Inteligencija kako bi omogućila svijesti da stekne iskustvo. Um je najveći stroj, najbolje računalo, najveći mogući raspored materije, pomoću kojeg možemo spoznati materijalni svijet. Primijetite da govorimo o umu, a ne o mozgu. Mozak je fizički organ putem kojeg um djeluje. Nismo svjesni samog mozga ili njegove strukture. Svjesni smo samo našeg stvarnog misaonog procesa. Mozak je vozilo uma i odražava njegove operacije, ali um nije ograničen na fizički aparat mozga, ništa više nego što je osoba ograničena svojom sjenom.

Imajte na umu da govorimo o „našem“ umu, što znači da se prema umu odnosimo kao prema instrumentu. Možemo usmjeriti svoju pažnju. Možemo uključiti svoju sposobnost rasuđivanja. Možemo razviti svoju volju. Možemo njegovati svoje osjećaje. Ali ako je um instrument, onda mi nismo um, ništa više nego što smo bilo koji drugi instrument koji koristimo u životu. Kao i u slučaju bilo kojeg instrumenta, mi smo ti koji ga koristimo i moramo znati kako njime upravljati, a ne dopustiti da nam on govori što da radimo. Međutim, zaboravili smo da je um naš instrument, iako o umu govorimo kao o našem, a ne o sebi kao o umu. Dopuštamo umu da nam govori tko smo i što da radimo. Nakon što postanemo robovi uma, gubimo kontrolu nad svojom sudbinom i padamo pod želje uma, koje nisu naše, već dolaze iz vanjskog svijeta.

Iza promjene mentalnih fluktuacija leži kontinuirana svijest, kontinuirani osjećaj sebe ili bića, kontinuirana sposobnost percipiranja, svjedočenja i percipiranja. Iako se sadržaj uma neprestano mijenja, poput oblaka na nebu, postoji kontinuitet naše svijesti, poput čistog prostora kroz koji sve možemo percipirati bez vezanosti. Stoga um nije svijest. To je instrument koji djeluje kroz svijest, poput računala na kojem osoba radi. Svijest, za razliku od uma, nema oblik, funkciju ili kretanje. Nije smještena u vremenu i prostoru, već se ističe sa strane kao njihov svjedok. Nije vođena djelovanjem i ostaje netaknuta dobrim i lošim rezultatima. Da bismo imali tu svijest, moramo naučiti izaći iz uma, što znači odvojiti se od njegovih uplitanja. To je naš pravi zadatak kao ljudskih bića i bit duhovnog puta, bez obzira koji put odaberemo slijediti.

Sve dok smo u sferi uma, dominira nama vanjski svijet i ne možemo spoznati unutarnju stvarnost. Sama svijest je Čista izvan mentalnog polja. Naša obična svijest uvjetovana je unutar mentalnog polja. Samo zato što se svjetlost čiste svijesti reflektira na mentalno polje, um se čini svjesnim. Um, dakle, nije svjestan, inteligentan ili samo prosvijetljen. Djeluje kroz odraz većeg svjetla, veće svijesti u kojoj prebiva samo s razumijevanjem slobodne čiste energije aure. Moramo naučiti tražiti to čisto svjetlo izvan uma. Um nije svjestan da je cijeli svoj život povezan s fizičkim tijelom. Kad bi čovjek bio svjestan toga… bio bi bolji u suživotu na svim razinama!

Možemo po smatrati to tako što primetimo kako se funkcije našeg uma mijenjaju sa tjelesnim promjenama, kako se naše ponašanje mijenja u skladu sa našom dijetom, obrascima vježbanja ili prijema čulnih utisaka. Um je također neka vrsta tijela ili organizma. On ima svoj metabolizam, odgovarajuću hranu, otpadne materije, i poremećaje koji nastaju usred njegovog kvara. Fizičko tijelo je pre svega organ percepcije i izražavanja. Uglavnom je sačinjeno od čulnih organa, koji osigurava percepciju, kao što su oči i uši, i upravljačkih organa, kao što su glas i ruke, kroz koje se izražavamo. Mogli bismo reći da je tijelo gruba forma uma. Tijelo postoji kako bi omogućilo umu da percipira i djeluje. Ipak, iako su kompleks um-tijelo organski ujedinjeni, um i tijelo nisu jedno te isto.

Um može djelovati odvojeno od tjelesne svesti kao u snu, transu i nakon stanja smrti.  Tijelo je objekt percepcije za um, kao kad promatramo naše ruke, ili promatramo sebe kako dišemo. Većinu vremena nismo baš svjesni samih tijela, ali smo svjesni akcija u koje je ono uključeno. Svjesni smo tijela prvenstveno kada osjećamo bol ili kada nama dominira snažna tjelesna senzacija, kao što je seksualni užitak, orgazam.

Kada govorimo, čitamo ili radimo, tek smo donekle svjesni našeg fizičkog djelovanja. Rijetko smo svjesni naših unutrašnjih organa, poput jetre ili srca, osim kad smo bolesni. Uglavnom percipiramo površinu tijela kroz kožu i čula. Dakle, mi smo u tijelu ali nismo tijelo. Naš prava svest ili čista svest, međutim, nadilazi i um i tijelo. Ona je samim time oslobođena njihovih problema i ograničenja. Ali, da bismo došli dotle moramo se odvojiti od funkcija um-tijelo.

Ne postoji naročito mjesto u fizičkom tijelu gdje se može reći da um prebiva. Gdje god usmjerimo našu pažnju, um je već tu. Što god da pogledamo, bilo interno ili eksterno, um je s nama. Um nije u mozgu. Nije u oku ili ruci. Kreče se shodno našoj svesti. Nije čak ni ograničen na tijelo, jer može promatrati tijelo kao objekt i koristiti ga kao instrument. Uglavnom, mislimo da um prebiva u glavi ili srcu. Glava je centar za vanjski um koji djeluje kroz čula. Srce je središte unutrašnjeg uma ili osjećaj prirode koja nadilazi čula. Mozak je samo ekran na kojem se energija svesti iz srca reflektuje.

Ayurveda tretira srce kao središte svesti. To nije fizičko srce, već jezgro svesti duboko unutar nas samih. Ne bi trebalo da ovaj centar poistovjetimo sa fizičkom lokacijom. On prožima sve naše mentalne aktivnosti. Nakon što smo se dotakli osnovne prirode uma, sada možemo ući u njegovu dublju strukturu. Pogledajte kako vaša pažnja funkcioniše i kako se premješta. Najvažnija stvar koju smo vidjeli o strukturi uma je da je priroda uma atomska ili sićušna, minijaturna. Um se sastoji od različitih tačaka misli, osjećaja i senzacija, koje slede jedna drugu u brzom nizu.

Opet, možete to i sami uvidjeti. Sjedite mirno i vidite kako vaša čula rade, kada gledate u stablo recimo. Promatrajte kretanje vašeg uma i kako pokušava da konstruiraše stvarnost objekta iz svojih pokretnih tačaka pažnje. Um nema poseban oblik ili veličinu. Poprima oblik i veličinu objekta kojeg ispitujemo. Ipak, uvijek se sastoji od niza tačaka pažnje. Um nije atom koji postoji u prostoru, već svest veličine tačke koja prethodi i nadilazi sve druge materijalne komponente i interakcije.  Iako je um atomski po prirodi, može da prožima tijelo kao cjelinu, kao što kap sandalovog ulja može da prožme cijelo tijelo svojim mirisom. Na taj način, um se ne može usredotočiti na različite dijelove tijela, ali ga može motivirati kao cjelinu.

Slično tome, može da prožme cijelo naše polje percepcije. Iako to traje samo trenutak, ovi trenuci slede jedan drugog, dajući nam osjećaj čitavog polja svesti. Atomska priroda uma dovodi do raznih ograničenja. Možemo se usredotočiti samo na jedan određeni predmet u isto vreme. Naša svest ima prirodu tačke u pokretu. To nam omogućuje da našu pažnju usmjerimo u određene pravce. U isto vreme pruža umu mogućnost da postane uzak i prikači se samo za one tačke gledišta koje je već video. Mi ne vidimo cjelinu, već nastojimo da je izgradimo tako što ujedinjujemo različita gledišta. Ovaj proces nas ograničava na perspektivu, i koliko god da je takvih perspektiva, uvijek ćemo nešto propustiti.

Um je poput slikara koji pravi goblen. Konstruiše stvarnost iz tzv. bodova. Ipak, realnost će uvijek ostati neuhvatljiva jer čovjek nikada ne može doći do cjeline preko fragmenata. Znanje uma je ograničeno točkastom prirodom uma. Um daje niz snimaka koji nam omogućuje da izgradimo sliku stvarnosti. Ali, ovi snimci iskrivljuju stvarnost jer predočavaju samo jednu njenu stranu. Kao što je svaki um samo tačka svjesnosti, svaki je i jedinstven, ima svoja vlastita stanovišta, a potencijalno i svoju inherentnu pristranost. Svako od nas je odan gledištu svoga uma. Međutim, često zanemarujemo da vidimo da ova stanovišta nisu univerzalna ili čak uobičajena, već izraz ograničenja.

Zrcalni neuroni su klasa moždanih stanica koje se aktiviraju i kada izvodite radnju i kada gledate nekoga drugog kako izvodi istu radnju. Ovi neuroni pomažu mozgu da simulira radnje, namjere i emocije drugih, tvoreći biološku osnovu za empatiju i socijalno učenje. Zrcalni neuroni u emocionalnim i motoričkim centrima mozga omogućuju nam da visceralno doživimo ono što drugi osjećaju, od boli do radosti. Takva energija i paket stječu se u ranom djetinjstvu, omogućujući bebama i maloj djeci da oponašaju jezik, izraze lica i ponašanje. Omogućuju nam da predvidimo sljedeće korake u nizu radnji, što je ključno za neverbalnu komunikaciju i snalaženje u društvenim interakcijama.

Kako nasljeđujemo živčani sustav naših roditelja i kako ga možemo promijeniti? Naš mozak automatski usvaja ponašanje, emocije i živčani sustav naših roditelja kroz promatranje. Zapravo, takav paket u mozgu dobivamo od naših roditelja kroz njihov međusobni odnos SLIKE RODITELJA, OBITELJI – danas takav odnos utječe na našu anksioznost, koja potiskuje emocije i stalna budnost postaje dio našeg neurobiološkog sustava bez našeg dopuštenja. Međutim, ključna poruka je da neuroplastičnost – dokazana sposobnost mozga da tijekom života gradi nove neuronske putove – znači da možemo promijeniti te naslijeđene obrasce. Kada se pojavi anksioznost, stavite ruku na prsa, polako udahnite s dugim izdisajem i zapitajte se je li ta napetost vaša vlastita ili ste je tek naučili iz SLIKE RODITELJA, OBITELJI. Ta sekunda svjesnosti aktivira prefrontalni korteks i počinje prekidati automatski odgovor.

Naša pokretna mentalna panorama misli, emocije i senzacije otkrivaju promjenljivu ili pokretnu prirodu uma. Um je vrlo nepostojan i nemoguće ga je odvratiti od pokreta. To je zato što um nije samo pokretna tačka u prostoru, već je i pokretna tačka u vremenu. Nije samo da je um u pokretu, um je taj pokret. Bez pokreta, um ne funkcioniše.  Naša tok svesti nije ništa drugo nego brzi točkasti niz bljeskova mentalne aktivnosti. U stvari, um je glavna tačka iz koje su ideje vremena i prostora konstruirane. On je kao tačka umjetnikove olovke koja povlači linije da bi stvorila osjećaj crteža.  Um se sastoji od niza mentalnih aktivnosti, koje nikada nisu iste, čak i za trenutak. Ako se zadubimo, vidimo da pokretljivost uma nije kontinuirana kao što je to tok vode ili ulja. Liči na niz uzastopnih munja, koje prati diskontinuitet i brz slijed, što nam omogućuje da steknemo jednu kontinuiranu sliku.

Um, dakle, nije moguće da miruje, iako postoji mir koji je izvan uma. Jeste li ikada pokušali da kontrolišete svoj um? Brzo shvatite da je um po svojoj prirodi suptilan i nepredvidljiv poput vjetra. Ima snagu, energiju i pokret, ali ne i određeni oblik. Poput vjetra, možemo promatrati um lakše kroz ono što pomjera i na šta utiče, nego direktno. Um, kao i vjetar, nosi oblake misli i osjećaja. Ipak, um nije samo kao vjetar, on je također kao i sam prostor. Obuhvata i prožima sve svoje sadržaje, kao što platno sadrži sve slike koje se nalaze na njemu.

Um je najsuptilniji oblik materije. Um je vrlo osjetljiv. To je taj organ osjetljivosti na kojem počivaju sva čula. Sve utiče na um ili ga boji. Sve što vidimo ili osjetimo ostavlja neki otisak ili trag na njemu. Stoga umu treba pristupiti oprezno, naročito u djece. Um se lako može povredi ti, i u tom slučaju pravi barijere oko sebe i otupljuje svoju senzitivnost. Na um se lako utiče i lako ga je uznemiriti, uzbuditi, deprimirati ili omesti.  Um poprima oblik objekata kojeg opaža. Stoga je vrlo teško vidjeti um. Kada se naša svest povuče od čula, naš um je i dalje pun misli i osjećaja. Tek kada ispraznimo um, možemo ga vidjeti i prepoznati njegovu pravu unutrašnjost, kao što platno odvojeno od slika koje se na njega projiciraju, nema svoju zasebnu svrhu.

Uma, kao i sva materija, je po prirodi dualan. Sastoji se od suprotstavljenih sila na različitim nivoima interakcije. Sklon je dualističkim reakcijama kao što je voljeti/ne voljeti, ljubav/mržnja i tako dalje. Šta god pomislili, kreira ćemo i suprotnost tome. Ako tvrdimo jedno, moramo također sugerirati i ono što mu je suprotno. Zato je važno ne opterećivati um sa negacijama, grijehom i krivicom. Na primer, Ako kažemo osobi da ne čini nešto, upravo smo mu rekli da porazmisli o tome da to i uradi. Ako iznesemo misao da smo sretni, to ukazuje na ideju da smo učestalo i tužni. Misao uvijek jača svoju suprotnost. Um se kreće između suprotnosti i sklon je neodlučnostima ili krajnostima. Lako postaje uhvaćen u suprotnosti ili postaje žrtva vlastite sklonosti ka preokretu. Iz tog razloga ne trebamo da silimo um u bilo kom smjeru, već da poradimo na tome da ga rasteretimo bilo kog ekstrema.

Zbog svoje prirode koja je nestalna, točkasta, suptilna i dualna, um je teško uhvatiti i gotovo nemoguće kontrolirati. Ima svojstvenu prirodu i svojstveno kretanje, koje teži da utisne u nas ili da nas učini da budemo tome podložniji. Uistinu, ne postoji ništa teže od kontrole uma. Ljudski život nije ništa drugo nego borba u kojoj učimo da kontroliramo um. Ukoliko to postignemo, sve smo uradili i ostvarili najtežu stvar u cijelom svemiru. Nemogućnost kontrole uma uzrokuje tugu i izaziva proces bolesti. Um nije ništa drugo nego misao, koja je proces uma. Um je subjekt sačinjen od naših misli. Oduzmi misli od uma i um će nestati. Kako se kreću naše misli, kreće se naš um, i to je ono što postajemo. Misaone forme su također materijalne i utiču na nas kao mali, gotovo neprimjetni, točkasti elektro-šokovi. Naš um stalno odašilje i prima misaone forme, koji ga ili podižu ili spuštaju.

Kada postanemo svjesniji, učimo kako svjesno da projiciramo pozitivne misaone forme i izbjegavamo one negativne. Većina liječenja se sastoji od promjene oblika misli koji dominiraju našim životima. Moramo da naučimo da projiciramo misli koje obiluju mirom, ljubavlju i skladom kako bismo poništili misli koje vode u sukob, nezadovoljstvo i uznemirenje koje slabe našu fizičku i mentalnu vitalnost. Međutim, ima raznih vrsta misli koje se pojavljuju u mnogim slojevima. Samo ako promijenimo naše najdublje misli možemo zaista promijeniti sebe i nadići granice uma. To je puno više od manjenja naših ideja o stvarima; to znači promjenu naših najdubljih osjećaja i instinkata. To zahtjeva duboke molitve i meditacije, duboko energizovane i koncentrirane više misaone forme pomoću kojih se možemo suprotstaviti duboko ukorenjenim navikama i zavisnostima.

Istražite sami prirodu vašeg uma. Uzmi objekt, po mogućnosti iz prirodnog okruženja, npr. drvo. Usmjerite pažnju na njega. Primetite kako se vaša pažnja mijenja iz momenta u moment dok pokušavate da ga promatrate. Primetite kako, kroz niz promjene u percepciji, kreirate ideju ili potpunu formu drveta, koje nikada ne vidite u cjelini. Pokušajte da držite svoju pažnju na jedan dio drveta. Primetite kako vaša pažnja ne može da ostane na jednom mjestu, već se stalno kreće sama od sebe.  Kao daljnji eksperiment, ispitajte svoje emocije. Pogledajte kako funkcioniše vaš um kada ste ljuti ili tužni.

Obratite pažnju na promjenljivu prirodu emocija, što je jača emocija, kraće traje. Pogledajte kako su blisko povezani sviđanje i nesviđanje, ljubav i mržnja, te kako emocije variraju poput talasa na moru. Dalje, pogledajte sopstvene misli. Promatrajte kako jedna misao slijedi drugu u brzom slijedu, s prisilnim i čudnim tokom. Ispitajte navike svog obrasca razmišljanja. Primijetite da mnogo toga o čemu razmišljate ima malu praktičnu vrijednost i da je to samo posesivno kretanje uma kroz vlastite brazde u sjećanju, ili samo traženja želja!

Konačno, ispitajte ego ili „ja-misao“. Uočite kako je on korijen svih ostalih misli i kako je um u osnovi zatvoren u svojoj funkciji. Pokušajte ne misliti misao „ja“. Uočite da to nije moguće. „Ja“ je inherentna referentna točka, središte uma. Naučite koristiti svoj um kao alat, razvijte razne takve eksperimente ili opažanja i na taj ćete način prestati biti žrtva ovog suptilnog instrumenta. Naučivši promatrati um, prestat ćemo biti žrtva onoga što se događa u našem umu. Stjecanjem kontrole nad svojim umom, prestat ćemo ovisiti o impulsima koji dolaze kroz osjetila i o utjecajima iz vanjskog svijeta. Moći ćemo biti ono što zaista jesmo i stvoriti ono što je u skladu s težnjama našeg srca.

Shvatite da je obilje svemira dostupno svima, Prof. dr. Smajo Safić Gupta