Kathmandu, glavni grad Nepala, je jedinstven po svojoj kulturnoj simbiozi hinduizma, budizma i tantrizma, koja je još uvijek živa kao što je bila prije više stotina godina. Vjerski utjecaj se može otvoreno vidjeti širom grada gdje postoje brojni budistički i hinduistički hramovi i pagode koji su nastajali tokom stoljeća. Pisati ili govoriti o Nepalu je nemoguće na kratko – zato ste dobrodošli “u živo“! Kroz dobru organizaciju (priprema najmanje tri mjeseca) čekamo vas i u Lhasi, glavnom gradu Tibeta, da posjetimo zimski dvorac Dalaj lame Potala i skup hramova Jokhang – u srcu starog dijela Lhase. Oba mjesta okružuje hodočasnički put oko kojeg u smjeru kazaljke na satu (putanje sunca) kruže stotine hodočasnika baš kao što su nekada davno učenici prilazili Buddhi koji je prvi pokrenuo molitveni kotač istine – dharme. U okruženju Katmandua, postoji najstarije arheološko nalazište na području Himalaje, čija starost je procijenjena između 2. stoljeća pr. Kr. i 1. stoljeća nakon Krista. Tijekom vladavine dinastije Lichhavi (4-10. st.), na prostoru Katmandua su naselja Yambu i Yangal, gdje je kralj Gunakama Deva oko 900. godine podignuo budističke hramove i opstale do danas, koje posjećuju još uvijek trgovačke karavane sa tekstilom iz Tibeta.
Turisti dolaze zbog brojnih kulturno-povijesnih znamenitosti, ali je u Katmanduu, također, baza za brojne himalajske ekspedicije. Dolina Katmandu je zbog brojnih kulturno-povijesnih spomenika upisana na listu svjetske baštine UNESCO-a. Zastava Nepala je jedina ne-četverokutna državna zastava potječe od dinastije Rana, te je najstarija službena zastava na svijetu. Plavi okvir predstavlja mir i harmoniju, koji prevladavaju još od vremena Bude, koji je rođen u Nepalu. Grimizna je nacionalna boja Nepala, te predstavlja hrabar duh Nepalaca. Trokuti ne predstavljaju Nepalske planine, nego pokazuju da je Nepal hinduistička nacija. Crvena trokutasta zastava je simbol pobjede hinduizma od vremena Ramayane i Mahabharate. Nebeska tijela se nalaze na zastavi zbog nade da će Nepal trajati toliko dugo dok postoje sunce i mjesec. Također, mjesec simbolizira umirujuće i spokojne Nepalce, a sunce žestoku odlučnost. Mjesec simbolizira i sjenu i hladno vrijeme oko Himalaja, a sunce vrućinu i visoke temperature u nižim dijelovima Nepala.
Dobrodošli na terapeutski program naturopatije Sushiveda u Nepal. Dodatno ste dobrodošli u Nepal na „Friendship Highway“ da osjetite dobrobit programa „Ancient Energy Activation Fields“ (AeAf) – Aktivacijskih drevnih energetskih polja za jačanje fizičkog i čuvanje mentalnog i duhovnog zdravlja. Tijekom cijele godine, a pogotovo kada vremenski uvjeti dopuštaju posjeti najvišim vrhovima himalajskog lanca i tibetanske visoravni, Kathmandu vrvi turistima tako da nije čudno da uz poljoprivredu, turizam čini osnovu nepalskog gospodarstva. Svi stanovnici Kathmandua se na neki način bave turizmom, a kastinski sustav i danas im određuje kvalitetu i opseg posla. U Kathmanduu najbrojnija je kasta Newara, nju čini oko 60% stanovnika i često rade kao nosači ili vozači, prepoznatljivih po tome što putnike prevoze unutar autobusa, ali i na krovovima. Tako se, ako ne uhvatite mjesto možete voziti na svježem zraku, u društvu koza i ovaca, koje se također znaju prevoziti na krovu.
Poznajući ljudi Nepala „vide-osjećaju“ građanski rat koji je povela maoistička stranka sa ciljem svrgavanja kralja i monarhije te uspostave demokratske republike (bezbroj naoružane vojske u centru grada te policijski sat u nekim okruženjima). U Kathmanduu je obavezna stanica za isporuku dozvole/vize za ulazak u Tibet te upoznavanje Šerpi koji su obavezni za put Tibeta po cesti prijateljstva (Friendship Highway), koja povezuje Nepal i Tibet. „Friendship Highway“ je i put ka Himalaji – kroz grad Lhasa, Gusta zbog visoke nadmorske visine i obavezna stanica za putnika ka Himalaji višednevni boravak u Lhasi, da ne dođu mučnine, glavobolje i malaksalosti.
Lhasa je glavni grad Tibeta od sedmog stoljeća, a danas je administrativni centar kineske Autonomne regije Tibeta i poprima oblik prosječnog provincijskog kineskog grada sa šarenim plastičnim fasadama, velikim natpisima na kineskom jeziku i mnoštvom dućana koji trguju jeftinom kineskom robom. Tibetanci su danas u odnosu na Kineze u Lhasi manjina (omjer je 35% – 65%), a svi važni gradski spomenici preživljavaju pod budnim okom kineske vojske-okupacije i vidljiva na svakom koraku. Ipak, još uvijek opstaju neka od najvažnijih mjesta tibetanskog budizma koja se nalaze u Lhasi, to su u prvom redu zimski dvorac dalaj lama Potala i skup hramova Jokhang koji se nalaze u srcu starog dijela Lhase.
Oba mjesta okružuje hodočasnički put oko kojeg u smjeru kazaljke na satu (ili pravcu putanje sunca) kruže stotine hodočasnika baš kao što su nekada davno učenici prilazili Buddhi koji je prvi pokrenuo kotač istine ili dharme. Okretanje molitvenih mlinova, koji okružuju hramove ili ih hodočasnici nose u desnoj ruci trebaju svojom vrtnjom pokrenuti ljudski duh da krene stazama istine-dharme. Nekoliko samostana nalazi se u okolici Lhase. Jedan od njih je Sera, smještena u stijenama na planinskim padinama, poznat kao najveća tiskara u kojoj su se tiskale svete knjige budizma. Sveti tekstovi prvo bi se obrnuto urezivali u duge drvene ploče, premazivali bojom nakon čega bi se preko njih stavljao papir na kojem bi se preslikalo napisano.
Samostan Drepung, bio je poznat kao najbrojniji samostan na svijetu – od nekadašnjeg broja oko 10000 redovnika danas ih je ostalo oko 100. Stotinjak kilometara od Lhase udaljen samostan Tsurpu, sjedište budističkog lame Karmape, koji je uz Dalaj lamu i Panchen lamu treći po redu vrhovnik budizma. Red Kagyupa ili Crnih šešira prvi su početkom 12. st. uveli sustav nasljeđivanja duhovnog vođe putem reinkarnacije i na taj su način Tibetom vladali idućih 400 godina. Od 15. st. nadalje uz pomoć mongolskih vladara, duhovnu i svjetovnu vlast nad Tibetom preuzimaju svećenici reda Gelukpa ili Žutih šešira koji su vlast i privilegije zadržali do danas. Lama Tsurpu Karmapa je do izgona 1999. godine bio rangom najviši duhovni vođa Tibeta i jednom tjedno je primao sve hodočasnike na blagoslov, posebice u vrijeme hodočašća na svetu planinu Kailas.
Kailas je sveta planina okružena sa azijskim religijama: bonu, hinduizmu, džainizmu i budizmu i tako je od pamtivijeka bio ciljem pobožnih hodočasnika. U indijskim Vedama – svetim spisima spominje se planina Meru koja leži na laticama lotosovog cvijeta i ispod koje izviru četiri rijeke. I upravo je Meru prepoznata u Kailasu ispod kojeg izviru četiri rijeke: Ind, Brahmaputra, Sutlej i Karnali za koje Tibetanci govore da gledane iz neba svojim tokom tvore oblik velike svastike (tradicijskog simbola dobra, blagostanja i boljitka) sa Kailasom u sredini.
Za osobe koje gaju sve dobro iz Budizma da „budu tu“ na svečanosti Saga Dawu koja se održava u podnožju Kaliasa za vrijeme punog mjeseca tijekom četvrtog mjeseca lunarnog kalendara kako bi se proslavio rođendan Siddartha Gautame, ali i dan kada je doživio nirvanu i postao Buddha. Za takav hodočasni cilj-put iz Lhase koja vodi preko poznatih tibetanskih gradova s budističkim samostanima Gyantze, Shigatze, Lhatse i Saga se putuje prostranstvima tibetske visoravni čudovitom krajolikom s zaštićenim lancem Himalaja okovanih ledom i snijegom te prirodnih bogatstva-pogleda na prostranstva dolina, ponora, voda,… i zvukova od molitveni mlinovi i zastavice tjerani vjetrom na jednom od planinskih prijevoja se penjete po tibetanskoj visoravni na nadmorskoj visini od 4000 do 5500 metara ste već blizu piramide-središte svete planinu Kailas.
Nezaboravno za sve da se napiju svete vode na jezeru Manasarovar ili na jezeru Rakaš Tal. Oba jezera se smatraju svetima – prvo je oblikovano kao sunce i simbolizira sile svijeta, a drugo je iskrivljeno poput mjesečevog srpa i predstavlja sile noći. Čak i zemljopisni položaj jezera odgovara njihovom odnosu prema svijetu i tami, danu i noći. Manasarovar leži na istoku, u smjeru izlaska sunca i početka dana s nizom samostana i pustinjačkih prebivališta, a drugo je smješteno zapadnije u smjeru zalaska sunce bez ikakvih ljudskih nastambi. Za osobe koji „ne mogu svi na Himalaju“ i da dožive oko 5.500 metara, neposredno iznad Zlatnog pašnjaka nalazi se stjenovit plato, mjesto nebeskog pokopa Tibetanaca. Tu se rasijecaju tijela umrlih koji su za života postigli izniman duhovni napredak, a njihovi se posmrtni ostaci daju pojesti strvinarima kako se ne bi zagadili temeljni elementi od kojih je sazdan svijet; voda, vatra, zemlja, zrak i eter.
Oko Kailasa vode dva hodočasnička puta, vanjska i unutrašnja kora, a bi se steklo pravo na unutrašnji obilazak Kailasa potrebno je napraviti najmanje 13 obilazaka vanjske kore. Postoji i vjerovanje da onaj koji uspije za života napraviti 108 vanjskih kora postaje oslobođen svih životnih tegoba i otvoren mu je put u nirvanu čime završava njegovo materijalno i svjetovno postojanje te nastavlja živjeti kao prosvijetljeno biće. Krenuvši od Tarbochea staza vodi kroz široku Dolinu bogova usred koje teče rijeka Lha Chu u koju se s okolnih stijena slijevaju vodopadi. Kora ide na visinama od 4400 do 5700 metara, a temperature se kreću od plus 10 stupnjeva do minus 15 stupnja Celzijeva pa čak i niže.
Za razumjeti Europskoga čovjeka je vrhunac uspona na prijevoj Drolma La, najvišu točku kore oko Kailasa na visini od 5660 metara koja odvaja sjevernu dolinu od istočne – Zrcalo kralja smrti (Yame) i prema vjerovanju hodočasnika otisak Milarepina stopala i na tom mjestu hodočasnici moraju leći između dvije stjenovite gromade u položaj umirućeg. Tada se suočavaju sa sudom Yame, sudom svoje savjesti. Time postaju svjesni energija svih koji su mu bili dragi i koji su umrli prije njega, svih čiju ljubav nije mogao uzvratiti i moli se za njihovu sreću i bilo koji oblik njihova ponovnog rođenja. Na tom svetom mjestu želja ostavljaju određene simbole svojih zemaljskih dana npr. dijelove odjeće, cipele, kosti, pramenove kose ili pepeo s pogrebne lomače). Neki idu toliko daleko da iscijede malo vlastite krvi ili si izbiju zub koje stave u pukotine stijena.
Nadgradnja putovanja „kroz reinkarnaciju“ hodočasnici tj. iskusni planinari prelaze kroz dolinu koja vodi prema prijevoju Drolma, a prelazeći dolinu simbolički prelaze i kroz bardo, stanje koje traje 49 dana od tjelesne smrti. Dolaskom na prijevoj događa se simboličko rođenje to jest odrješenje grijeha budući da Drolma, božica milosrđa, svima koji tu stignu oprašta grijehe tj. dožive katarza-čišćenje. Tu obliku doživljaja je vidjeti kroz vješanje molitveni zastavica i uzvika zahvale božanstvima. Neposredno nakon prijevoja usred stijena i snjegova nalazi se jezerce smaragdne zelene boje koje se drži svetim zbog vjerovanja da se sam Budha u njemu okupao prije smrti i odlaska u nirvanu, a naziva se Tukje Tso ili Jezero velikog milosrđa.
Spuštanjem u istočnu dolinu dolazi se do pećine Zutrul Puk, gdje je na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće boravio budistički pjesnik Milarepa. U toj je pećini pjevao i meditirao, a hodočasnici-planinari mogu vidjeti otisak njegove ruke na svodu pećine, koja je sada budistički hram. Silazak u nizinu vodi nas kroz otvorenu ravnicu do sela Darchen koju ispunjavaju brojni zidovi mani, sastavljeni od tisuća kamenova na kojima je uklesana molitva Om mani, padme hum (Dragulj je u lotosu), tako skupocjeni dragulj mani prebiva u srcu svakog vjernika – hodočasnika/planinara. Svi koji prođu „najveći put u životu“ stavljaju kamen u znak zahvalnosti za sve što im je hodočašće-put pružilo, ali i kao blagoslov upućen svima koji će doći nakon njih.